Sisak (6.-15. lipnja 2018.)

istraživačice: Sanja Potkonjak i Tea Škokić

Terenskim istraživanjem u gradu u Sisku 2018. godine nastavilo se pratiti sudbine radnika koji su izgubili radna mjesta. Središnje pitanje ovogodišnjeg terena bilo je - što poslije, odnosno kako se radi nakon rada? U Sisak smo došle prateći filmsku ekipu koja je dokumentirala nastanak murala na pročelju jedne zgrade u Sisačkom naselju Caprag, nastalom u okružju Željezare Sisak. Kao prateća ekipa bile smo smještene u stanu u jednoj od nekadašnjih Željezarinih zgrada. Iako smo se ove godine vodile pitanjem “što poslije?” odnosno “što je ostalo od Željezare?”, naši su nam sugovornici, svako iz svoje perspektive, govorili zašto je Željezara bila bitna i zašto svaka priča o radu u Sisku na neki način mora biti povezana s pričom o Željezari. U narativima naših kazivača ona ima gotovo mitsko mjesto – ona ih je “odhranila”, kupila im “prvi televizor”, po prvi put ih odvela na more kao “djecu radnika”, “odškolovala”. No njeno mjesto je u prošlosti i u nostalgičnom prisjećanju na dane mladosti ili dane industrijskog uspona Željezare i procvata Capraga kao naselja. Sadašnjost je uglavnom opisivana s rezignacijom i malodušjem.

Razgovor s nezaposlenim muškarcem (56-to godište) koji je trenutno angažiran na „javnim radovima“ u pučkoj kuhinji, dugotrajno nezaposlen, opisuje poslove od kojih živi:

Ja sam bio urar na željeznici. Električar sam po struci. Popravljao sam tahografe. Dugo sam radio na željeznici. I onda je moj stariji brat otvorio firmu. (…) I radilo se jedno četiri godine, pet, dok nije počela ona – veliki dugovi – ako se sjećate (…) Vi nemate novaca da platite njoj…ona nema novaca da plati njemu. I to je vrzino kolo bilo. Ljudi su tisuće i tisuće miliona izgubili svi zajedno…gluposti (…) Meni fali devet mjeseci. Meni fali staža, nemam dovoljno da bih išao u prijevremenu mirovinu, a nemam ni dovoljno godina da bi išao u onu minimalnu…sve visi u zraku.

Koliko dobivate za javne radove?

Za prvi rad negdje oko tri tisuće kuna. Tri i nešto sitnoga. Međutim pošto sam bio bez novaca, bez svega, one banke, kako ide gore plaćaš kamatu redovnu, kamatu zateznu, pa kaznenu. Ja sam dužan šezdesettri tisuće kuna, i krepat ću i neću ih, nikad, vratit.

Što ćete raditi nakon 13.6. [kada prestane angažman u javnim radovima]? Rekli ste da prestajete raditi ovdje?

Tražit posla. Sad je toplo vrijeme. I radi se svašta. Tak sam i zadnji puta, isto. Nisam bio gladan nikad. (…) Što god sam našo. Prošle godine sam tri mjeseca, četiri skoro čistio voće kod jednog privatnika, al isto bez staža. Bila je dobra plaća, al nije htio prijavit.

Koliko čekate između javnih radova?

Godinu dana, za sada. Primam socijalu.(…) Osamsto kuna je socijala, a osamsto pedeset stan. Meni  je svaki mjesec trebalo tih pedeset kuna bez jela…

Gdje ste se hranili?

Nekad tu [u pučkoj kuhinji], a druge [godine], te šta je prazna bila [između dva ciklusa rada u pučkoj kuhinji] snalazio sam se kak sam znao. Al nisam bio gladan nikad. Stvarno ne mogu reći.

Što znači snalazio se?

A vidio da žena, ne znam, kosi dvorište. “Dajte gospođo, neću vam puno uzet, da pokosim to”. I tako te druge stvari. Stvarno sam radio uvijek, manje više, te stvari.

A/V zapisi

• Sugovornik 1, dugotrajno nezaposleni bivši radnik Željezare (52-go godište), sada u minimalnoj starosnoj mirovini, govori o sadašnjici kao o "gadnom vremenu"