Imotski (4. – 7. prosinca 2017.)

Istraživači: Petar Bagarić i Orlanda Obad

U vrijeme terenskog istraživanja u Imotskom već je ukinuto rodilište i općinski sud, zatvoren je niz ugostiteljskih objekata, ukinut je javni prijevoz. Stoga se većina naših sugovornika referirala upravo na (ne)kvalitetu života u Imotskom, nužnost „veza“ za ostvarivanje svakodnevnih potreba te rješavanje poslovnih prilika ili problema. U intervjuima smo nastojali propitati fenomen „čovika“ u Imotskom, odnosno način na koji su ljudi upućeni na privatne veze kako bi ostvarili pogodnosti koje im sustav ne jamči ili ne omogućuje. No institucija „čovika“ je svojevrsni mitu o „kamenjarskoj snalažljivosti“ unutar nacionalnog korpusa, a sudeći prema zatvorenim tvornicama, rodilištu i sudu, ovom je mitu, čini se, sigurnije pristupiti kao socijalnom vezivnom tkivu koje pojedincu osigurava mjesto u zajednici.

U kontekstu sustava koji ne funkcionira i slabije pristupačnosti prilika, pojedincu je životno važna potvrda jakih veza koje ga čuvaju unutar kolektivnog tkiva. Kako tvrde naši sugovornici, nerijetko ogorčeni statusom Imotskog danas u Hrvatskoj – „imati svog čovika na pravom mjestu“ na hrvatskoj periferiji znači ne biti zaboravljen.

A/V zapisi

• Sugovornik 1, umirovljenik, član nevladine udruge govori o ekonomskoj kulturi na periferiji i problemima u vođenju udruge:
  
• Sugovornik 2 (48), gradski dužnosnik o problemima gradske vlasti na periferiji te o problemima s kojima se susreće roditelj djeteta s posebnim potrebama u Zagori:
  
• Sugovornica 3 (38), poduzetnica o frustracijama zbog osuđenosti na neformalne odnose i veze na periferiji: